Priprema za protezu
Generalno, za amputirca je najbolje da što ranije dobije protezu. Jedan od najvećih problema s kojima se amputirac suočava jeste edema ili oticanje bataljka zbog nakupljanja tekućine. Ova je pojava uobičajena za sve potkoljene amputirce a prisutna je određeno vrijeme kada otežava protetisanje jer je teško uzeti tačnu mjeru zbog prisutnosti edema. Bandažiranje bataljka pomaže uklanjanju edema i kada se proteza ne nosi potrebno je bataljak bandažirati kako ne bi došlo do povratka otoka.
Tehnika bandažiranja
Za prosječnu odraslu osobu jedan ili dva elastična zavoja 6-7 cm širokih – tokom postupka zamatanja namjera je stegnuti otprilike na 2/3 maksimalnog. Bataljak mora biti bandažiran stalno ali zavoji moraju biti uklanjani svakih šest sati – ne smiju biti duže od 12 sati bez previjanja. Ako dođe do trnjenja bataljak se mora ponovno previti. Specijalne elastične navlake su upotrebljive umjesto standardnih elastičnih zavoja, znatno su lakše za upotrebu ali su manje efektivne od pravilno urađene bandaže. S obzirom da je tehnika bandažiranja prilično složena onda je bolje imati elastičnu navlaku umjesto loše postavljene bandaže. Bez obzira da li se korisi elastična bandaža ili navlaka, obje se moraju ukloniti najmanje tri puta dnevno i bataljak se masira intenzivno 10-15 minuta. Poslije masaže, bandaža se odmah vraća nazad.
steznik
Govoreći o protezama važno je napomenuti da bez obzira na sofisticiranost danšnjih proteza ipak najveću ulogu igra pravlo uzimanje mjere za ležište i poravnanje proteza tako da maksimalno odgovara konkretnoj osobi – poštujući njezino tijelo i njegove proporcije kao i međusobnu usklađenost samih elemanata proteze. Ovo je vrlo složen postupak, zahtjeva vještinu protetičara i saradnju pacijenta. Tokom podešvanja proteze, neophodno je da amputirac dobije osnovne lekcije hodanja a tek kasnije dolazi škola hodanja koju je dobro proći jer su puno bolji konačni razultati. Većina amputiraca koji nisu prošli školu hodanja teže podnose protezu i lošije hodaju.
Privremena proteza
Privremena proteza se najčešće koristi od nekoliko sedmica do nekoliko mjeseci nakon amputacije. Poželjno je da bude što ranije kako bi se učinkovitije borilo protiv oticanja. Privremena proteza se koristi nekoliko mjeseci dok bataljak ne postane stabilan dovoljno da bi se uzela mjera za stalnu protezu. Ležište privremene proteze se pravi od plastične mase I sa stopalom je povezano aluminijskom cijevi koja je dizajnirana tako da je moguće mijenjati nagib ležišta i stopala ukoliku bude potrebno.
Sa protezama se mogu nositi različite vrste cipela ali je ipak poželjno konsultovati protetičara jer je visina pete na cipeli glavni faktor poravnanja cijelog sistema. Između bataljka i ležišta se nosi najmanje jedna čarapa za protezu da omogući disanje kože i zaštiti je od trenja sa ležištem. Čarape za protezu su najčešće pamučne mada mogu biti i sintetične ili vunene. Izrađuju se u nekoliko debljina tako da se može postići optimalna kombinacija. Dodatne čarape se navlače na bataljak kada dođe do smanjenja njegovog obujma, da bi se kompenzirao taj gubitak, to se u pravilu događa poslije podne nakon izvjesnog nošenja proteze. Protetičar može sugerisati određenu kombinaciju ali ipak je na svakom amputircu da postigne pravu kombinaciju koja će mu omogućiti komfor. Čarape se moraju prati svakodnevno da bi se smanjila mogućnost iritacije kože i dermatitis. Zahtjevaju blaga sredstva za pranje i dobro ispiranje – svakako treba slijediti upute proizvođača
Specijalno izrađena najlonska čarapa koju mnogi amputirci nose ispod običnih da zaštite bataljak od abrazije I od pretjeranog znojenja dobar je trik koji može olakšati nošenje proteze.
* može poslužiti kratka ženska najlonska čarapa u tu svrhu a umjesto čarapa za protezu iskusniji amputirci nose običnu čarapu na bataljku tako da peta dođe na koljeno – jasno čarapu bez šavova da ne bi žuljalo. Ovaj eksperiment je za iskusnije – nekome djeluje pa tako znatno jeftinije prođe. (op.prev)
Trajna proteza
Većina potkoljenih proteza se sastoje od tri glavna dijela: ležišta, stopala i dijela koji ga povezuje. Najčešća vrsta ležišta koje se koristi je ptb ležište gdje sva težina počiva na prednjem dijelu neposredno ispod koljenog zgloba. Ovo ležište u potpunosti zatvara bataljak i obično sadrže mekani uložak unutra radi udobnosti mada veći dio amputiraca više voli tvrdo ležište jer je manje vruće u njemu. Da bi proteza bila stabilna postoji nekoliko načina na koji se može učvrstiti danas su najčešći elastična navlaka koja izvana učvršćuje protezu i specijalna silikonska navlaka koja na svom kraju ima klin koji se zakači za ležište. Ležište se izrađuje od plastike a u zavisnosti kako je izvedeno povezivanje ležišta i stopala razlikujemo endoskeletne I egzoskeletne proteze. Endoskeletne proteze imaju prednost u tome što se naknadno mogu podešavati a pacijenti mogu obje vrste jednako nositi.
